Blog
ponedjeljak, lipanj 22, 2015
Kada bi na poslu ljudi više energije davali samom poslu i fokusirali se na posao, a ne na stvaranje intimnih veza sve bi daleko više funkcioniralo. 

Za razliku od trenutne situacije. Promatrajući kolegice i koelge (puno je više kolegica) shvatila sam da jako nastoje izgraditi prijetljske odnose s drugim kolegicama što nuno dovodi do grupiranja ili stvaranja omraženih klanova, do ogovaranja i tračanja, do atmosfere koja je stalno na rubu bullynga.

Istina, kada bi se te pojedinke izgradile u zrele osobnosti ne bi im bila potrebna stalna potpora u smislu grupica potpore. Te grupice i klanovi snažno utječu na činjenicu da se posao dobro ne obavlja pogotovo u državnoj službi!

Ja radim u državnoj službi i prestrašno je koliko su te osobe, moje kolegice pristrane, neobjektivne i koliko se energije gubi na sporedne stvari umjesto da se prione na posao.

Poslodavac je vjerojatno svjestan toga pa nam daje sve više i više posla u obliku administracije ne bi li zaposlio sve te kokoške i usmjerio im pažnju negdje drugdje, a ne na naklapanja.

Za sada je taj projekt natovarivanja više posla neuspješan.

kiwii @ 09:37 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, lipanj 3, 2015
Puno puta mi se dogodilo kad mi je teško i kad imam osjećaj da sam na dnu, da su mi svi okrenuli leđa tada se neizostavno pojavi netko i da mi svjetlosti, da mi hrabrosti.

Moj životni put je vijugav, težak, mračan, ali u svemu tome ima predivnih događaja, ljudi, ima i anđela.

Neću sada ići u detalje ali u zadnjih mjesec dana imala sam situaciju javnog sramoćenja, poniženja, ogovaranja, manipuliranja situacijom da se druga osoba okoristi mojim dobrima na način da manipulira ljudima na poslu - ogovarajući me, prikazujući sebe kao žrtvu (lažnu) govoreći poluistine o meni. Poluistine su gore od neisitna jer uvijek postoji nešto što ipak ima veze sa realnošću iako jako male, a ostalo je nadodano i napuhano. 

I tada je došla jedna osoba i poput anđela se uplela i riješila situaciju. Zbog toga joj neizmjerno hvala.

Paralelno s tim problemima na poslu događao se jedan public embarrassment doduše u virtualnom svijetu ali ipak za emocije ne manje stvaran. To je onaj osjećaj kad se skameniš kad vidiš do koje granice seže ljudska zloba i kad si potpuno svjestan da sve što kažeš mogu korisiti protiv tebe.

I zato sam se odlučila na potpuni ignore te situacije. Stavila sam sve to u ruke više sile jer ja osobno nisam ništa, ali baš ništa mogla učiniti ili reći u svoju korist.

I tada se pojavio jedan drugi anđeo i vratio mi vjeru u ljude i u dobro.

I tom anđelu neizmjerno hvala.

Ovaj prvi anđeo koji mi je pomogao je dobar čovjek, objektivan i savjestan, a drugi anđeo je isti takav s time da sam drugom anđelu ja pomogla jednom.

Zato mogu posvjedočiti da se dobro dobrim vraća i da naša dobra djela iako često popišana i pokakana ipak se negdje reflektiraju i ostaju kako bi se u pravi čas pojavila na krilima anđela.

Eto toliko do mene i konačno da je bloger profunkcionirao. 

kiwii @ 21:08 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 28, 2015
Gdje god se okrenem horde ljutitih, frustriranih i tvrdoglavih ljudi nameće svoje stavove. Na forumima, na fb-u, na poslu, u društvu.. stalno ta potreba za dokazivanjem, buka, vika, sijaset zadrtih, neobjektivnih pojedinaca gura svoje pod svaku cijenu.

Pitam se kako se ne umore, kako im ne dosadi? Zar nema smisla do smisla u prepucavanju i prepirkama bez ikakvog cilja i svrhe?

Zašto su ljudi toliko destruktivni? Uhvatili se društvenih mreža i ispucavaju svoja mentalo-emocionalna govna u verbalnom obliku.

Pa da im je barem bolje od toga, hajde, razumijela bih. Ali sve što čine je da recikliraju jedno te isto. 

Malo je smijeha, malo je lakoće. Premalo suptilnosti. 

A previše grubosti. I gdje god da se okrenem, ljute i ranjene zvijeri u ljudskom obliku pokušavaju nešto dokazati.

Isprva sam se i ja ubacivala u rasprave, trudila nešto dokazati, a sad mi je to Sizifov posao na kvadrat.

Mičem se od toga i doslovno - bolje i mirnije spavam. 

Samo što mi je ipak žao da je prevladala ta atmosfera negativiteta, taj mrak i netrpeljivost. To su dominantne sile i ja kao izrazito senzibilna osoba to snažno osjećam. Zato mi treba dosta vremena koje provodim baveći se onim što volim, čitajući, opuštajući se, družeći se sa svojim macama i sa svojim dragim. 

Između konformiranja i kompromitiranja iz kojeg proizlazi strah od samoće i samoće kao izbora biram ovo drugo. Radi mira. I života. 

Kapi ljubavi su tako rijetke. Nema ih u gužvi i buci.

kiwii @ 16:09 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Većina ljudi bi trebala ići na neku suport terapiju. Bilo bi im bolje, urednije bi funkcionirali i ne bi radili sranja sebi i drugima.

Ali nema se želje i volje, najčešće ni love jer dobra terapija košta.

Srećom, ja sam imala love da si priuštim preko godinu dana intenzivne psihoterapije kod dobrog, mladog i nadobudnog šrinka. 

Ali sada više ne bi davala lovu za to pa sam pokušala doći do njega preko uputnice.

U derutnoj, vlažnoj i rasklimanoj ambulanti sam riješila formalni dio. Onda sam otišla na bolnički odjel gdje on radi kad ne radi privatno.

Zgrada je odlična za snimanje horror filmova.

Sjednem pored katatoničnog tipa. Uskoro je pored mene sjeo šizofreni tip koji je smrduckao na znoj. Onda je došla žena sa sinom od nekih 30-ak godina. Povremeno mu je obrisala sline koje su mu curile iz nosa. 

Upss. Šaljem poruku svom šrinku da sam u čekaonici. 

Evo njega za 10-ak minuta, možda manje. Dođite za mnom. Pođem za njim.

Klik, klak, kljuk. Otvaraju se željezna vrata muškog odjela psihijatrije. Pođem za njim u svojoj svilenoj suknjici, štiklicama, bluzici na volane i namirisana s tri kapi Ange au demon. Nikako se ne uklapam. Medicinski tehničari me čudno pogledavaju. Vidim poznato lice. Hej, kako ste.. jeste li dobro? Pita me zabrinuto. Mdaa, tu sam zbog bake, hihi.

Ulazim u ured u jadnjikavom stanju. Sušta suprotnost onom predivnom privatnom uredu u mirnom dijelu grada u kojem je sve uređeno po pravilima feng shuia. Reci, kaže mi moj šrink polustrpljivo. Paaa, i krenem mu pričati o svojim tegobicama. Nerviraju me neki ljudi, nisam baš od volje.. 

I da ću nastaviti kad uđe mlada doktorica. Samo da se presvučem, kaže i stane se polako skidati, pa odijevati. Na kraju je nataknula na stopala nekakve majušne zlatne sandalice i strpljivo ih zakopčavala. Šrink i ja smo se samo pogledavali značajnim pogledima. I čekali da ova izađe iz prostorije kako bi nastavili razgovor.

Zaključak na kraju: nisam pacijent nego klijent i mjesto mi je u finom, novom uredu s velikim i udobnim kožnim foteljama.

Raditi na sebi se ne može u destruktivnom okruženju. Pa čak ni kad je u pitanju kvalitetan doktor.

kiwii @ 15:16 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare